utorak, 22. siječnja 2013.

S obzirom da nema DIY postova do daljnjega.. :D

Moram izbrbljati svoje doživljaje druženja s konjima..
da mi se malo smijete, jel :D

U sklopu prakse u Centru za odgoj i obrazovanje u Dubravi išli smo na Hipodrom.
Fizioterapeutkinja koja radi u Centru je i hipoterapeut i bavi se i tom vrstom terapije.
Na stranici udruge Krila je lijepo objašnjeno što je hipoterapija.. 
pa ako koga zanima nešto više o tome.. klik klik :)

Ja ću natipkati ono što znam o tome.. nešto kratko za ljenivce kojima se ne klikče na linkove :D
Hipoterapija je fizioterapija uz pomoć konja, preko ritmičkih simetričnih pokreta konja djeluje se na fizički aspekt osobe s invaliditetom. 
I djeluje opuštajuće.. 
za one hrabre, 
kod mene je bilo opuštajuće samo jedan dio :D
Provode je fizioterapeuti koji imaju posebnu dodatnu edukaciju iz hipoterapije.

Eto,
bila sam kratka :D

Ovo mi je bio drugi susret s konjima. 
Moj prvi susret bio je davno, negdje u 3. osnovne, išli smo na izlet u Eko-selo Žumberak te smo tamo mogli jahati kratko uz sav mogući nadzor.

I sad nakon, hm hm, 13 godina bez konja sam opet jahala.
Bila sam hrabra..
djelomično :D

Sve je bilo super dok sam sjedila okrenuta prema naprijed, u smjeru hoda konja.
I sporo i brzo.
I na leđima gledajući u nebo.
Malo je čudan osjećaj bio ležati, ali sam preživjela :D


Strah se pojavio kad sam leđa okrenula glavi konja i gledala u smjeru njegove guze.
Zapravo, njezine.. curka je.. Etna :D

Ugl..
morali smo probati sve položaje u koje dolaze klinci na hipoterapiji da vidimo razliku i općenito osjetimo ta ritmična gibanja.

I zbog toga to naopako jahanje.
Imala sam osjećaj kao da ću pasti ako se opustim, gibanja lijevo-desno su mi se činila više izražena nego kod sjedenja prema naprijed. Pogotovo kad je ubrzala xD
Striček vodič konja me nije htio slušati kad sam tražila da uspori, rekao mi je da možemo samo brže, nikako sporije.. i onda je još više ubrzao.

Došli smo do štale, skočila sam s konja.. i osjetila vražji grč u lijevom gluteusu xD
I popustio je tek idući dan.
Toliko o mojoj opuštenosti unatrag xD

Ali najbitnije..
I`m aliveee!!! :D



Osmijeh na licu taman prije okretanja naopako :D
Da sam znala..

 Ćao! 
Ja sam Lucas i velika sam maza. 
Ne morate me podmititi šećerom kao Etnu prije nego što me dodirujete, ali ću biti dosadan dok me ne pomazite.
:D


Fotke su lošije jer su s mobitela, a i noć je već polako krenula.
Ali bolje i takve nego nikakve za uspomenu :D



Evo jedna sasvim normalna..
od nas..
fizioterapeuta..
za poželjeti smo :D

Ovo je na praksi u Malom domu.
Poljepljeni smo trakama jer smo taj dan učili nešto o kinesio taping metodi..da ne bi bilo zabune, 
nismo ludi :D



:*



Broj komentara: 11:

  1. I onda si ti pala s konja, oslijepila i čekala Hose Armanda da te poljupcem izliječi i da konačno progledaš!

    OdgovoriIzbriši
  2. Čula sam da se terapija konjima koristi i kod autistične dece...mislim da je to jedan divan i human i prirodan način terapije. Međutim, meni su žmarci proradili već kad si spomenula ležanje na konju...brrrr...iskreno priznajem da nikada, ali nikada nisam jahala konja i verujem da bih se sada teško odlučila da budem tako hrabra. A divni su mi...mislim, konji.
    I sjajna ste banda fizioterapeuta :D

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Taj dan smo i imali autiste, krasni su klinci :D

      Nije mi bilo svejedno kad sam trebala leći, srce mi je lupalo k´o ludo :D

      Izbriši
  3. svaka čast na hrabrosti, mene ne bi gore natjeralo ni pod koju cijenu :D bojim se visine, jel. i brzine :D

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ma kakva hrabrost.. to je pod moraš zbog ocjene, ako te nije strah prići konju, nije te strah ni jahati :D

      Izbriši
  4. Divno iskustvo..Nisam nikada jahala konja, a voljela bih probati..Imaš blogonagradu kod mene:)

    OdgovoriIzbriši
  5. Ja imam strah od konja otkako me ždrijebe ugrizlo kad sam bila mala, a tata mi se smijao. Traume :D Ali oduvijek sam htjela naučiti jahati. Valjda bum jednog dana, prije negoli mi zatrebaju terapije :p

    OdgovoriIzbriši
  6. E ja još nikad nisam jahala konja. Nisam sigurna jesam li ga ikad i pomazila. Malčice me strah tako velikih životinja, ali nije da ih se bojim, nego jednostavno nemam gdje biti u kontaktu s njima. Baš me zanima kakav je to osjećaj ležati na konju i gledati u nebo. Mora da je lijepo.
    Fotka vam je originalna. Dobro da si objasnila za ovo rozo, jer već sam se pitala.. :D

    OdgovoriIzbriši